Suvremena Hrvatska, neovisna od 1991, nasljednica je hrvatskih srednjovjekovnih kneževina iz 9. st., uspostavljenih na markama Karolinškoga Carstva, potom i Hrvatskoga Kraljevstva, utemeljenoga 925. za kralja Tomislava. Nedugo nakon smrti posljednjega velikog hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira Hrvatska je 1102. sklopila personalnu uniju s Ugarskom, čije je prijestolje u 14. st. pripalo francuskoj anžuvinskoj dinastiji. Nakon prodora Osmanlija u 16. st. i gubitka velikih dijelova zemlje, hrvatski velikaši izabiru 1527. Ferdinanda I. Habsburgovca za vladara, čime Hrvatska sve do 1918. biva dijelom Habsburške Monarhije. Prva polovica toga razdoblja obilježena je neprestanim ratovima s Osmanlijama i venecijanskim prisvajanjem sve većega dijela obale (Istre i Dalmacije), osim na krajnjem jugu, gdje se Dubrovnik 1358–1808. razvija kao neovisna republika i slobodno trguje po Sredozemlju. Nakon poraza Venecije i kratkotrajnog uključivanja južnoga dijela Hrvatske u Napoleonove Ilirske pokrajine (1809–13) sve su se hrvatske zemlje našle u sklopu Habsburške Monarhije, ali i dalje razdvojene. Nakon I. svjetskog rata Hrvatska postaje dio Kraljevine Jugoslavije, preoblikovane nakon 1945. u komunističku federaciju, u kojoj je do 1991. jedna od šest republika. No iako je kao samostalna država međunarodno priznata 15. siječnja 1992, Hrvatska je bila prisiljena braniti se od srpske oružane pobune i agresije, potpomognute Jugoslavenskom narodnom armijom, sve do 1995. i oslobađanja od njih okupiranih područja. Godine 1992. postala je članicom UN-a, 2009. NATO-a, 1. srpnja 2013. Europske unije (njezinim vijećem predsjedala je 1. I. – 30. VI. 2020), a od 1. siječnja 2023. i dijelom Schengenskoga prostora i europodručja.